Ne mogu ja baš o svemu misliti!  Zašto se osjećamo preopterećeno zbog obiteljskih obaveza i je li moguće to promijeniti?

Piše: Neda Vac Burić

 

– profesorica psihologije, radi kao stručni suradnik psiholog u vrtiću, voditeljica je seminara za roditelje u Familylabu i suradnica u Psihološkom centru TESA

 

 

Često se u obiteljima događa da netko od partnera ima osjećaj da ima previše posla i odgovornosti i da drugi ne pomažu. Osjećaj preopterećenosti može se javiti iz više razloga, a ponekad se razlozi i isprepletu.

Pogledajmo sljedeću situaciju koju navodi majka četveročlane obitelji.  „Ponekad mi se čini da je sve na meni“, kaže Maja, zaposlena majka dvoje djece.“ Muž pomaže gdje god stigne, i stvarno ne mogu reći da se ne želi uključiti u obavljanje u nekih od kućanskih poslova. Često obavlja kupovinu, ide subotom na plac, posprema i po kući ako mu kažem, ili stavi mlađe dijete na spavanje. A opet sam rastrgana i previše mi je svega. „

Je li moguće da se Maja i uz očitu pomoć supruga osjeća kao da je sama s kućanskim obvezama?

Moguće je, jer postoji jedna važna razlika vezana uz obiteljske odgovornosti. Često nezamijećena, a izuzetno važna razlika između toga tko je odgovoran za neki dio posla u kući, a tko obavlja određeni posao.  Odgovornost za određeni segment znači da osoba koja je odgovorna za taj dio vodi računa što u tom dijelu treba napraviti. Tko će u konačnici odraditi određeni posao je druga stvar, i ima drugu težinu. Tako recimo vezano uz auto – odgovornost se može odnositi na brigu o dovoljnoj količini goriva, o tekućini za pranje stakla, o sezonskoj promjeni guma, o potrebi za tehnički pregled i što još ide uz brigu o autu. Odraditi određeni dio posla, to je onaj drugi – izvedbeni dio, koji naravno nije zanemariv, jer zahtijeva vrijeme i možda i neki fizički napor. Međutim, biti odgovoran za nešto znači razmišljati,  donositi odluke i ulagati svoju energiju te je iz tog razloga zahtjevnije nego sama odrada posla.

Kupiti namjernice u trgovini ili nabaviti ih na tržnici svakako su hvalevrijedna pomoć, međutim, razmišljati o tome što sve treba u kući, što će se kuhati ili imati „u rezervi za djecu“ kroz nadolazeći radni tjedan, to je drugi segment. Razmišljati o svemu tome znači imati odgovornost i u tom smislu više iscrpljuje nego li otići u nabavku prema pripremljenoj listi. Isto tako se pospremanje može razlomiti na odgovornost za pospremanje i na izvedbeni dio, odnosno samo spremanje. Misliti u kojem ritmu se nešto sprema, kada je to zadnji puta učinjeno, koliko je potrebno nešto napraviti drugačije nego inače jer su možda vremenske prilike drugačije  – to je odgovornost. Usisati stan, obrisati prašinu i temeljito očistiti tepih, to je posao. Slično je i s područjem plaćanja računa – skupljati mjesečne račune, imati na umu rokove i paziti da sve bude plaćeno, to je odgovornost. Otići u poštu ili putem mobilnog bankarstva  sve platiti je posao koji se odradi.

Uzimajući u obzir ovu važnu razliku, moguće je i razumjeti da se jedna osoba u obitelji može osjećati kao da nosi previše obiteljskih obaveza i da je sve na njoj, dok istovremeno drugi možda zaista odrađuju dio zajedničkih  poslova. Ukoliko se zanemari ova bitna razlika, osoba koja ima previše odgovornosti može se osjećati još i krivom jer ima dojam preopterećenosti a istovremeno je svjesna da drugi odrađuju dio poslova. Osjećaj krivnje u takvoj situaciji zasigurno još više opterećuje.

Zato je važno vidjeti tko je od partnera odgovoran za što, i nosi li netko možda previše odgovornosti za važne dijelove obiteljskog života. U podjeli odgovornosti nije toliko presudno jesu li one podijeljene točno na pola, nego je važnije da je osoba koja je preuzela odgovornost za neki segment to učinila svjesno i svojevoljno. Također je važno da ostali ukućani cijene njen trud i da može dobiti pomoć i podršku od njih ukoliko je to potrebno. Svi mi imamo potrebu biti važni nama bliskim osobama i imati osjećaj da činimo nešto vrijedno za njih. Ukoliko netko naš trud i rad uzima zdravo za gotovo, to svakako nije poticajno za naš zajednički život.

Važno je imati na umu da podjela odgovornosti ne znači da je „zaduženje“ nepromjenjivo. Međutim, kada osjećamo da nam je nešto previše ili da nešto više ne funkcionira onako kako je bilo zamišljeno, onda je bitno nešto poduzeti. U tom slučaju važnu ulogu igra tzv. osobna odgovornost. Pod pojmom osobne odgovornosti se podrazumijeva odgovornost prema samome sebi, u smislu koliko dobro sebe poznajemo (pa onda znamo o sebi da smo osoba koju smeta nered u kuhinji ili da smo osoba kojoj je važno da svaki dan bude skuhan topli obrok), koliko se prihvaćamo takvi kakvi jesmo i koliko se ponašamo u skladu s tim. Ako pogledamo što bi osobna odgovornost mogla značiti u kontekstu preopterećenosti s kućanskim obvezama, onda bi to značilo sljedeće: preispitati za što smo odgovorni, vidjeti  jesmo li to svjesno odlučili, želimo li to i dalje i pod kojim uvjetima to možemo ili smo spremni to raditi. Biti osobno odgovoran u ovom kontekstu može značiti i da trebamo reći – „Čini mi se da sam pristala raditi više nego što mogu ili želim, i shvaćam da radi toga postajem preumorna i čangrizava.  Želim o tome razgovarati“. Umjesto toga reći nešto poput „ Ti nikada ništa ne radiš, sve je samo na meni“ svakako neće dovesti do konstruktivnog dijaloga.

Ponekad pristanemo raditi neke stvari jer nam se u tom trenu čini da to možemo, da je u redu, ili to jednostavno želimo učiniti za onog drugog. No, nigdje nije zapisano da to mora trajati zauvijek. Može se dogoditi da se promijene neke životne okolnosti ili se mi možemo promijeniti. Nema ničeg lošeg u tome da posao ili odgovornost koji smo preuzeli počnemo osjećati kao teret. Ono što je loše je da radi toga počnemo kriviti druge govoreći  „Vidiš što sam sve radio za nas, sada bi mi ti to trebala vratiti na određeni način ili shvatiti da je to meni  sada previše“. Ovdje se opet radi o osobnoj odgovornosti s kojom ćemo onda reći „Vidim da ovo više ne mogu raditi s jednakom voljom, nešto se promijenilo, htio bih vidjeti s tobom o čemu se radi“.

Ponešto drugačiji razlog radi kojeg jedan od partnera može imati osjećaj da je preopterećen, dok ostali ukućani baš i ne pomažu je sljedeći: osoba preuzme odgovornost druge osobe za nešto za što ta druga osoba može sama biti odgovorna. Pri tome se može raditi o roditelju koji je preuzeo osobnu odgovornost djeteta za neki dio života djeteta, pa se osjeća preopterećeno time, a može se raditi i o tome da jedan od partnera nije osobno odgovoran za sebe, pa to njegov partner preuzima na sebe – i naravno osjeća se preopterećeno.

To znači da partneri moraju biti osobno odgovorni u onom smislu da kažu što žele ili što ne žele, pogotovo u odnosu jedno s drugim. Da kažu „ne“ kada misle „ne“, umjesto da kažu „možda“, „kako ti želiš“. Kada jedan od partner želi biti „lagodan“ i ugađa drugome na način da ne kaže što točno želi i da se prilagođava željama ovog drugog, to može biti dobro neko vrijeme. Međutim, u konačnici to dovodi do toga da je partner kojem se stalno ugađa ne neki način stalno sam odgovoran za odluke. I možda naizgled djeluje jako lijepo što supruga sama može odlučiti što će partneri raditi zajedno u subotu navečer kada netko drugi pričuva djecu, ili gdje će ići za godišnji, koji će film gledati … Kad pogledamo zapravo što se tu događa – partner ne želi iskazati svoje mišljenje jer možda misli da je tako jednostavnije, da će tako izbjeći konflikt. Na duge staze, partnerica će početi osjećati da je usamljena u donošenju odluka koje se tiču njih kao partnera, ili cijele obitelji. Osjećat će to kao preveliku odgovornost  – što i jest. U najgorem slučaju,  partner koji nije htio pridonijeti odlučivanju, možda neće biti zadovoljan s nekim njenim izborom i počet će otvoreno ili skriveno prigovarati ,što će s pravom izazvati ljutnju partnerice – nisi sudjelovao u odlukama, a sada prigovaraš!

Na kraju, treba uzeti u obzir još jednu mogućnost radi kojih se jedan od partnera može osjećati preopterećeno. Dobra ilustracija je sljedeći primjer: Verin suprug zaista se brine oko odlazaka djece na spavanje. No Vera se stalno upliće u njihov ritam kupanja, izbor slikovnica i način igre prije uspavljivanja. Ako smo drugome prepustili odgovornost za neki posao, onda mu je trebamo prepustiti u vjeri da će on taj posao odraditi najbolje što zna. Vjerojatno neće sve odraditi na isti način kao mi, ali za pretpostaviti je da će to ipak uspjeti odraditi dovoljno dobro. Ako i dalje mislimo kako bi drugi to trebao odraditi i stalno kontroliramo ili ispravljamo, naravno da ćemo osjećati da smo preopterećeni – jer zapravo i dalje nosimo odgovornost za taj dio – ali ne zato što je onaj drugi nije htio uzeti, nego zato što je mi nismo spremni prepustiti.

Navedeni razlozi su najčešće u podlozi ako se netko u obitelji osjeća preopterećeno. No, ponekad je teško kod sebe uvidjeti o čemu se zapravo radi ili se suočiti s time da moramo prvo nešto promijeniti sami kod sebe kako bi moglo doći do nekih promjena u obitelji.

Ako se obitelj trudi da svatko od članova bude odgovoran za ono što može biti, ako je svaki član obitelji osobno odgovoran i svakome se omogući da zaista bude odgovoran za sebe i svoj dio posla – pa koliko god bi to možda netko drugi odradio drugačije, onda je najveća vjerojatnost da će se svi osjećati zadovoljno i da se nitko neće osjećati preopterećeno.