Razgovor o školstvu s Jesperom Juulom
Razgovarali smo s Jesperom Juulom o obrazovanju – 
temi kojom se bavi veći dio svog profesionalnog života.
U knjizi „Škola u infarktnom stanju“ Juul piše o važnosti toga da škola dobije humanije lice i daje podršku roditeljima, nastavnicima, učenicima, političarima u borbi za bolju školu. Kako smo u Hrvatskoj, barem deklarativno, svi složni da je to jako važno, a upravo nam se blisko susreću politika i školstvo, Juul odgovara kako gleda na ovu situaciju:
Sretan sam da je toliko ljudi sudjelovalo u prosvjedima za obrazovanje na meni dragom Jelačićevom trgu i u drugim gradovima. Nadam se da ćete uspjeti iskoristiti impuls koji ste stvorili!
“Čini mi se da se u Hrvatskoj dešava ono što se dešava i u nekoliko drugih zemalja, a to je da vlast koristi školski sistem kao instrument moći. Otkad ne živim u Hrvatskoj, ne mogu pobliže pratiti događanja, no čini mi se da se dešava slična situacija. U modernom svijetu ovaj način korištenja škole kao instrumenta moći je iznimno ograničen i kratkovidan, također i kontraproduktivan. Sva društva su u očajnoj potrebi za dobro obrazovanim mladim ljudima koji su inovativni, kreativni i neopterećeni tradicijom. Sve ove kvalitete su nužne da biste se natjecali s proizvodima, uslugama i izvozom. To znači da djeca trebaju škole koje omogućuju njihovih individualni psihosocijalni razvoj, škole koje imaju nastavnike koji znaju kako ih stručno i brižno voditi (što je drugačije od birokratskog načina vođenja) te koji ih inspiriraju da ostvare svoje pune potencijale. Ako se radi o korištenju škole kao instrumentu političke moći, tada se čini puno štete – zlostavljaju se akademske i društvene kvalitete, kao i potrebe učenika, roditelja i nastavnika.”
U mnogim knjigama i esejima Jesper često i detaljno govori o školi, školskom sistemu, učenicima, nastavnicima i drugim stručnjacima te roditeljima. Spomenuta knjiga govori o školi kakvu danas imamo u većini europskih zemalja te o nizu poteškoća s kojima se nose sve navedene strane koje sudjeluju u školskom životu te o tome što možemo poduzeti da bi škole bile bolje za djecu i mlade. Poteškoće su ogromne – tolike da su dovele školu i sve što ona predstavlja u neodrživo stanje – neodrživo za mentalno zdravlje djece i mladih, za ljude koji rade u školi te za društvo općenito. U jednom od Familylabovih priručnika na temu rada s roditeljima i nastavnicima Juul navodi:
“Škole su danas grozne. No moram napraviti razliku između škola i nastavnika – kada govorim o školi govorim o kulturi škola, o atmosferi. Govorim o onome što se dešava unutar svake zgrade koju zovemo škola. I zapravo postoje škole gdje je kultura prestrašna no tamo ima puno predivnih nastavnika. Kada govorim o školi, nemam ništa protiv nje – upravo suprotno, no moramo shvatiti da u školama jednostavno većini ljudi koji ondje borave nije dobro. Također, sve što znamo o razvoju djece nije u skladu s onim što škola nudi – ona nema dobre kriterije za ono što nazivamo dobrim procesom učenja. Neuroznanost nam govori da učenje treba biti iskustvo koje uključuje, angažira i veseli, ne samo djecu nego i nastavnike. Jedan od glavnih problema je da mnoge škole oduzimaju veselje učenja time što od učenja stvaraju samo obavezu, npr. i time jer traže nepotrebno učenje napamet.”
To je vjerojatno i jedan od razloga zašto neki roditelji žele opravdati djecu kada djeca ne mogu otići u školu. Žele im dati predah. No roditelji su jako zbunjeni – vide da se dijete jako muči, a s druge strane znaju da je važno da se nauči samostalnosti i odgovornosti. Teško im je nositi se s tim. Sve su češće situacije u kojima učenici počinju odbijati ići u školu. Jednostavno prestanu ići. Što treba ovoj djeci i što bi odrasli u njihovoj okolini trebali učiniti?
“Ista je slika po cijeloj Europi, a najgore je u srednjim školama. Jedini način koji mi je poznat o tome kako brinuti o djeci koja su već napustila škole, kao i prevenirati takva ponašanja u budućnosti je da im se ponudi otvoren dijalog. Budite zainteresirani i pokušajte shvatiti što je u njihovoj školi s čim ne mogu izaći na kraj i pokušajte naći načina da popravite njihovu situaciju. Djeca započinju školu kao sretni, znatiželjni učenici i uvijek imaju duboku želju da uče i surađuju. No to mora biti s odraslima kojima vjeruju. Kazne ne djeluju niti su ikakva prevencija.”
U zadnjem pokušaju reforme školstva u Hrvatskoj okupljeni su stručnjaci – uključujući i učitelje, nastavnike, stručne suradnike koji rade s djecom – koji su svakodnevno u kontaktu s učenicima i njihovim roditeljima. Ovo je primjer pokušaja da se unaprijedi sustav i s ljudima koji su nositelji obrazovanja; pristup „odozdo prema gore”, za razliku od mnogih promjena u društvu koji se rade „odozgo prema dolje”. Njihov rad, trud i nastojanja već su neko vrijeme zaustavljeni političkim odlukama, bez jasnog smjera što dalje. Što poručiti tim ljudima koji su očito izvan dosega pažnje i interesa političara?
“Započeli ste dijalog koji je od vitalne važnosti za sve uključene. To je bio poklon za hrvatsku budućnost, no on je vraćen pošiljatelju – neotvoren i necijenjen. Jako vas podržavam da održite dijalog i tražite dobre ideje koje mogu biti implementirane neovisno o politički definiranom okviru. Vlade ne mogu zabraniti ljudima da budu podržavajući jedni prema drugima. Važno je biti svjestan da destruktivan politički pritisak teži i tome da zavadi ljude. Nemojte upasti u tu zamku! Suradnjom odraslih djeca će učiti više i bolje, nastavnici mogu zadržati i razvijati svoj profesionalni ponos, roditelji mogu naći načine kako podržati svoju djecu i njihove nastavnike. Važno je imati na umu da reforme školstva moraju balansirati buduće potrebe društva s potrebama djece i nastavnika – što znači razumjeti što im sada treba da napreduju, da se osjećaju dobro, da uče i podučavaju što je moguće efikasnije.”
Zašto je politika zainteresirana za školski sustav i školu općenito?
“Glavni razlog zašto uopće imamo škole je taj što su političari, kao i kraljevi i diktatori, shvatili da društvo treba obrazovanu radnu snagu da bi uopće vlada i birokracija funkcionirali te da bi se mogli takmičiti s drugim zemljama. Škola nikada nije bila zamišljena tako da zadovolji i potrebe djece. Do 1950.g. vladama su bila važna dva cilja vezana uz školstvo: osnovno znanje čitanja, pisanja i matematike plus jedan strani jezik u svrhu trgovine i diplomacije. Drugi jednako važan cilj bilo je treniranje discipline i poslušnosti građana koji bi bili spremni podčiniti se vladavini poslodavaca i državi.
Jedan od najočitijih dokaza posjedovanja školstva od strane države je činjenica da je pohađanje škole 7, 8, 9 ili 10 godina obavezno u svim zemljama. Prvobitno je tako odlučeno jer su roditelji trebali djecu koja će raditi kod kuće i nisu ih htjeli slati u školu. Prilično sam uvjeren da ćemo u narednih 10 godina, s obzirom na sve što danas znamo iz razvojne psihologije, neuroznanosti i vještina poučavanja, gledati prvu zemlju koja će odlučiti ukinuti obavezu pohađanja škole kao dužnost i zamijeniti to s više odgovornim i motivirajućim ugovorom između djeteta i društva.
Nekim zemljama danas je prijetnja neovisno i slobodno razmišljanje i kreativnost građana te pokušavaju nametnuti razne načine kontrole uma – slično kao što neki roditelji još uvijek pokušavaju u svojim obiteljima. Jedan od načina da se to napravi je nametanje striktnih, skučenih kurikuluma, loših plaća i neljudskih radnih uvjeta za nastavnike i ravnatelje. Nova poljska vlada to pokušava na jedan način, turska vlada na drugi itd. Do sada su uspijevali. Ne zato što su stručnjaci, nastavnici, učenici, student i njihovi roditelji zadovoljni, nego zato jer se boje vladajućih i boje se represije koju mogu očekivati ako se ne pokriju po ušima i budu poslušni.”
Poruka političarima?
“Vaš stav prema društvenoj i intelektualnoj budućnosti Hrvatske nije mudar. Vaš stav neće služiti potrebama društva i zemlje i neće vas dovesti do toga da budete ponovo izabrani. Budite iskreni sa svojim namjerama i planovima, uključite sve strane, razvijajte dijalog i najvažnije – slušajte djecu. Ona silno žele učiti i slijedit će vas do kraja svijeta ako ih uzimate za ozbiljno. Isto vrijedi za nastavnike. Oni vole svoj posao i radit će više nego ih možete platiti – ako cijenite njihove ideje i ostvarite suradnju s njima. Moj prijedlog nije da se ponašate populistički, više razmišljam u smjeru kako možete uključite svoje sadašnje i buduće glasače.
Šteta je da školske politike imaju tendenciju polarizacije između desnog i lijevog političkog krila jer nijedna od tih strana nema uvide što je potrebno da se oblikuje obrazovni sustav i svjetonazori koji mogu služiti interesu fakulteta, industrije i intelektualnom razvoju djeteta. Ironično je da većina vlada zahtijeva nešto što mogu dobiti besplatno – ukoliko u školama osiguraju ugodnu atmosferu i stručno vođenje, djeca mogu biti vrhunski motivirana i sretna što uče te time služe interesima svoje zemlje, kao i vlastitim.
Jesu li danas škole u Europi bolje za djecu nego prije 20, 30 godina?
“U mojoj zemlji Danskoj, prethodna vlada započela je reformu školstva prije dvije godine bez da je uključila roditelje, nastavnike i učenike/studente u taj proces. Već sada nova vlada treba puno modifikacija jer stvar jednostavno ne funkcionira. U Norveškoj i Švedskoj vode se veliki sukobi u tom području i školski sistem je daleko od željenog. Pretpostavljam da ponekad ljudi misle da je hrvatsko školstvo vrlo staromodno u usporedbi s danskim, no ta usporedba nije smislena jer je razvoj naših zemalja u zadnjih 150 godina bio tako različit. Pretpostavljam da bi možda većina hrvatskih nastavnika i djece željela sistem poput danskog, no mi smo društvo s dugom tradicijom demokracije, humanističke i filozofske vrijednosti prisutne su gotovo više od stotinu godina i sada su već duboko ukorijenjene u obrazovanje, tako da usporedba naših sistema uistinu nije fer.
Čini se da je u mnogim zemljama potrebna duboka promjena školstva, filozofije obrazovanja i obrazovanja nastavnika. Možda jedna od važnih razlika – u Danskoj su odavno usvojene spoznaje da su kompetencije nastavnika iznimno bitne – ne samo kompetencije vezane uz predmet koji predaju, nego prvenstveno mislim na kompetencije u odnosima. Važne su za kvalitetu poučavanja i učenja, za psihosocijalno zdravlje djece no i za unapređenje profesionalnih vještina nastavnika.
U mnogim zemljama su potrebne osnovne promjene školskog sustava, filozofije obrazovanja i edukacija nastavnika. Nastavnicima i stručnjacima koji rade u školama potrebne su i edukacije koje će im pomoći da se osjećaju sigurno. Tradicionalna izobrazba to im ne daje i ponekad nastavnici ne znaju adekvatno reagirati u situacijama s kojima se susreću. U mnogim zemljama održavamo treninge upravo na temu kompetencija u odnosima i bez obzira kako funkcioniraju njihovi školski sustavi, nastavnici takve sadržaje smatraju važnima.
Trenutno nema iznimnih uzora po pitanju školstva. Finska ima brilijantne ideje i tek su na pola puta do konačnog cilja. Njemačka i Francuska su iznimno konzervativne i njihov je školski sistem toliko birokratski da je promjena gotovo nemoguća.”
Jesper Juul, pisac i obiteljski terapeut
www.jesperjuul.com
www.family-lab.com
familylabassociation.com
Razgovarala: Dušanka Kosanović
lipanj 2016.g.