Pismo roditelja
Poštovani g. Juul,
Naš najmlađi sin, nakon tri godine samačkog života i školovanja u obližnjem gradu, sada živi zajedno s nama. Ima devetnaest godina i mamin je miljenik. Osobno imam dobar odnos s njim. Od njegove 13. godine vodili smo zanimljive razgovore koji su mu se sviđali. Na primjer, ima li života u svemiru? Jesu li automobili na dizel gorivo bolji od onih na benzin? I slične teme. Imali smo i ozbiljnije rasprave, primjerice, do kada bi petkom ili subotom uvečer mogao ostati na zabavi kod prijatelja. Sada su više aktualne teme o vožnji automobila i nesrećama.
Kada se u ovakvim raspravama počinju nazirati i kristalizirati stajališta, moja supruga se umiješa i stane na stranu sina. Nakon što se ovakva priča ponavljala više godina, supruga i ja smo se dogovorili da se ona ne miješa u ove bezazlene diskusije. Također, dogovorili smo se da bismo o važnim temama, iz kojih bi mogle nastati rasprave, prvo nas dvoje trebali porazgovarati. Niti to nije išlo. Čim smo započeli raspravu sa sinom, nas dvoje bismo se razišli u stavovima. Odjednom bi se moja žena složila sa stavom sina. “Valjda je dozvoljeno promijeniti stav!”, govorila bi.
Slična situacija desila se i nedavno, što nas je dovelo do ozbiljne bračne krize. Teško mi je živjeti s tim, jer situaciju neprestano doživljavam kao borbu između sebe i njih dvoje, gdje sam ja sigurni gubitnik. Sin i ja često spontano započinjemo važne rasprave, a reakcija supruge je svaki put: kriva tema, krivo vrijeme i pogrešan rječnik. Nakon ovakve rasprave, sin se osjeća kao da smo nepravedno postupili prema njemu i naljuti se. Moja supruga uvijek ima razumijevanje za njegove osjećaje i pati s njim; neprestano ispunjava sve njegove želje i uvijek nađe dobar razlog da ga žali kada ja mislim da je razumno da sudjeluje u kućnim poslovima. On traži punu uslugu, a ne daje ništa zauzvrat. Vidim dva moguća rješenja:
1. Da naš sin odseli i moja supruga postane nesretna jer ga ne vidi svaki dan.
2. Da naš sin ostane živjeti s nama i moja supruga ostane sretna, ali time se naši mjesečni sukobi nastavljaju. Nakon svakog sukoba ozračje između nas odraslih je loše, a sin bez problema ostane ljut i do tri tjedna.
Želio bih da naš sin ostane živjeti s nama još par godina, ali ne pod ovakvim uvjetima. Imate li neki prijedlog?
Otac tinejdžera
Odgovor:
Razumijem koliko može biti bolno živjeti u ovakvom trojstvu gdje Vaša partnerica u svakoj situaciji favorizira sina. No istovremeno, imam dojam da postoji neka druga priča o kojoj bi bilo važnije porazgovarati.
Možda griješim, ali imam osjećaj da ste tipično muško – mislite i govorite konkretno i mislite da postoji jedna istina. To može značiti da ste često zaokupljeni sadržajem vaših rasprava i zaboravljate na “glazbu” komunikacije, kao i na posljedice koje takva zaokupljenost može imati na druge osobe i odnose s njima.
Ukoliko sam imalo u pravu, postoji jedan važan nerazriješeni sukob između Vas i supruge u kojemu ona zloupotrebljava sina kako bi to iznijela na površinu. Ona je vjerojatno na početku braka više puta pokušala pridobiti Vašu pažnju, no kasnije je prestala razgovarati o svojoj boli. Umjesto toga, sada govori o boli sina i na taj način svima pogoršava situaciju. To znači da njena prvobitna usamljenost sada prelazi na Vas i vašeg sina. To svakako nije Vaša trenutna greška, kao niti pogreška iz prošlosti. Radi se o odgovornosti Vas i Vaše supruge. Kao posljedica ljubavnog odnosa između dvoje odraslih može se desiti da se negativne strane oba partnera pojačaju, da nestanu ili ostanu nepromijenjene.
Moja je pretpostavka sljedeća: Umjesto da vas zbliže, udaljile su vas njene tipično ženstvene strane i Vaše tipično muške karakteristike, i za to ste oboje jednako odgovorni. Kako sada stvari stoje, Vama je dodijeljena uloga “bad guya”, zločeste strane, a supruga preživljava na osnovu svoje privilegirane uloge brižne obiteljske njegovateljice. Dugoročno to nije prihvatljivo – pogotovo ne za vašeg sina koji se traži u mreži sukoba koji nemaju veze s njim.
S troje odrasle djece, na putu ste u treću sedmogodišnju krizu, koja bi u principu trebala biti više egzistencijalna i individualna. Čini mi se da ste previdjeli ili potisnuli drugu po redu sedmogodišnju krizu koja se više tiče vašeg odnosa. Mi muškarci smo izdržljiviji nego žene i spremniji smo potisnuti bol i usamljenost.
Predlažem treće rješenje, pošto situacija, prema mojoj procjeni, nema veze s vašim sinom. Sa suprugom otvoreno porazgovarajte o tome što u vašem odnosu nedostaje. Važno je da u ovaj razgovor ne uvučete sukobe sa sinom, jer onda nećete dobiti razgovor sa svojom suprugom nego s majkom svoga sina. Time će se ova rasprava nastaviti kao točno i pogrešno, prihvatljivo i neprihvatljivo. Možda je sukob toliko zastario da će vam trebati profesionalna pomoć obiteljskog terapeuta. Predlažem da usporedo razgovarate sa svojim sinom (možda i s drugom dvojicom) kako biste stvorili sliku o vašem odnosu, ali bez da taj odnos uspoređujete s njegovim odnosom s majkom.
Pronađite dobar trenutak kada ste sami i reci nešto slično ovome: “Žao mi je što se često nađeš u sukobu između mene i tvoje majke i zato bi mi bilo jako važno čuti tvoje mišljenje o tome kako doživljavaš naš odnos. Volio bih da mi kažeš što misliš da je najbolje kod mene kao oca – i još da mi kažeš tri stvari koje ti se najmanje sviđaju o meni”.
Dajte mu vremena da odgovori. Ovaj razgovor možete slobodno voditi u nastavcima. Možda će Vas sin naučiti nekim stvarima o Vama samima, stvarima koje supruga nije uspjela.
Ukoliko čitajući ovaj tekst zaključite da s Vama nešto nije u redu – čitajte ponovo! Trenutno se sa svojom boli suočavate odgovornije i zrelije nego Vaša supruga, ali bismo vjerojatno mogli naći periode u Vašem životu kada je situacija bila obrnuta.
Jesper Juul