Autor: Jesper Juul
“Živimo u doba u kojem smo napokon uočili kako nema razlike između djece i odraslih ljudi. Mjerilo kako se trebamo ophoditi prema djeci je isto koje koristimo i u odnosu prema našim prijateljima. Niti možemo niti trebamo djecu učiti svemu, nego se trebamo razvijati zajedno u ravnopravnoj zajednici, ali pod vodstvom odraslih. Kada djeca prekorače naše granice, upoznat ćemo sami sebe. Kada mi narušimo njihove granice, bol i razočarenje u njihovim očima će nam reći kako ih još nismo upoznali. Možda još nismo dovoljno dobri roditelji kada tek dobijemo djecu, a to ćemo zasigurno postati kada naučimo od djece – za četrdeset-pedeset godina!
…
Tražiti od drugih osoba (kako djece tako i odraslih) da poštuju naše granice znači isto što i moliti ih da nas uzimaju za ozbiljno, onakvima kakvi jesmo. To je temeljna želja svih nas i osnovni preduvjet za naš razvoj s drugim ljudima. Djeca hoće i mogu uzimati svoje roditelje ozbiljno, ali uz uvjet da i oni doživljavaju to isto od strane svojih roditelja, kao i da se roditelji međusobno poštuju. Upravo zato što je ova potreba tako duboka, možemo se razljutiti radi nečega što je za druge potpuno beznačajno. Do ovakvog nesuglasja ne dolazi samo zbog prirode stvari, nego zato što sami sebi pridajemo značaj, pa želimo da i drugi to čine.
Zato se često čuju prepirke roditelja i nešto starije djece:
“Živcira me što uvijek ostavljaš svoju jaknu bačenu na pod u predsoblju!”
”Oh, ma svejedno…”
”Ne, nije svejedno. Skupo je kupovati….”
Odrasla osoba bi u ovom slučaju bila više u skladu sama sa sobom ako bi odgovorila:
„Možeš misliti o svojoj jakni što želiš, ali mi je krivo ako ono što ja kažem smatraš nevažnim!”
Važno je da odrasla osoba inzistira na tome da ju njezini najbliži uzimaju ozbiljno, a ukoliko iz nekog razloga to ne čine, onda postoji jasna potreba za razgovorom koji će utvrditi što ih u tome sprječava. U odnosima između djece i roditelja ovo je čest slučaj. Što manje stojimo pri granicama koje smo sami postavili, što više „glumimo” roditelje, to je djeci teže shvatiti nas ozbiljno. Djeca ne mogu shvaćati odrasle ozbiljno ako oni cijelo vrijeme igraju uloge – bez obzira da li su to uloge mame, tate ili učitelja. Kada kao roditelji osjetimo da se naše granice krše, iznova i iznova, onda je dobra ideja posavjetovati se o tome s djetetom ili mladom osobom. Odaberite period u kojem nema nikakvog sukoba i recite na primjer: ”Kada sam te zamolio da poštuješ moje granice, onda sam računao s tim da ćeš me shvatiti ozbiljno. Međutim, sada uviđam da ti je to teško i htio bih znati zašto je to tako?”
Djeca često jako dobro znaju odgovoriti na ovo pitanje. Ponekad je to granica koja je nerealna, ali često je to i sam način na koji je granica postavljena (kao naredba, diktat ili je prožeta kritikom). U ovakvim razgovorima nije važno doći do nekog konačnog zaključka ili postići dogovor. U stvari je korisnije ako se dogovor podrazumijeva. Najvažnije je da se odrasla osoba u razgovoru s djetetom postavi prema njegovim stajalištima i mišljenju isto toliko ozbiljno kao što to očekuje od djeteta. Ako odrasla osoba ne daje dobar primjer u tome, razgovor neće uspjeti. Ostat će samo ljutnja, sukob i osjećaj krivice.”
Isječak je ovo iz teksta Jespera Juula o tome što su osobne granice, kako ih postaviti i zbog čega su važne, kojeg možete u cijelosti pročitati u privitku. Ugodno čitanje!