“Metode odgoja u roditeljstvu: zašto i zašto ne?”

Autor: Jesper Juul

 

Umijeće roditeljstva uvijek je bilo teško i povremeno emocionalno uznemirujuće. Prije 60 godina, kada sam rođen, roditelji su imali jedan važan izvor vanjske podrške – jedinstveni moralni konsenzus u društvu. Postojale su općeprihvaćene “metode” od kojih je većina bila neuspješna u pogledu očuvanja mentalnog zdravlja, ali zato vrlo uspješne u stvaranju uglavnom tihe i poslušne djece, na taj način udovoljavajući zahtjevima industrijskog društva koje je trebalo poslušne, pokorne radnike.

U posljednja dva desetljeća uvjeti za roditelje su se promijenili radikalnije nego ikada u našoj povijesti:

  • Znanost – osobito neuroznanost nam je pružila mnoštvo novih informacija o djeci – o njihovim mogućnostima, ograničenjima, razvoju i emocijama kao i egzistencijalnoj dobrobiti. Otkriveno je koliko je važna kvaliteta odnosa dijete – roditelj s posebnim naglaskom na “subjekt-subjekt odnos”; sistemska teorija je općepriznata kao najsveobuhvatnija teorija u pogledu analize i zacjeljivanja obiteljskih sukoba kao i osobne boli.
  • Skup zajedničkih vrijednosti i moralni konsenzus više ne postoji, što znači da su roditelji izgubili mnogo vanjske podrške. Pedagogija je pokušala nadomjestiti taj gubitak, ali budući da je priroda profesionalne pedagogije u osnovi različita od privatnog odgoja, pokušaj je bio bezuspješan. Današnji roditelji su suočeni s golemim zadatkom da postanu “roditelji iznutra”. Posljedično, većina mladih roditelja osjeća se nesigurno i sasvim je razumljiv njihov vapaj za metodama u odgoju. To nas suočava s prvim važnim pitanjem: je li svrha metoda da zaliječe roditeljsku nesigurnost ili da omoguće djeci zdravo djetinjstvo? Drugo i ključno pitanje je: ukoliko jedna ili više metoda iz “priručnika” zaista uspije učiniti roditelje sigurnijima, znači li to da će roditelji također uspjeti osigurati najbolje uvjete za stvaranje i održavanje mentalnog zdravlja svoje djece?
  • U tom vremenu skandinavska djeca su počela provoditi približno 26000 sati djetinjstva u pedagoškim institucijama koje moraju pohađati. Te institucije su profesionalne i kao takve razvijaju teorije i niz metodoloških principa namijenjenih raznim oblicima učenja. Njihova metodologija u pogledu osobnog i društvenog razvoja pojedinog djeteta, kao i vođenja grupa još uvijek se primarno bazira na pravilima i propisima, a cilj im je često tek poslušnost i odsustvo sukoba. Dugotrajne posljedice ovakvog načina tek se trebaju istražiti.

Većina metoda u roditeljstvu koje su trenutno na “tržištu” imaju svoju osnovu u bihevioralnoj psihologiji. Njihovi glavni “sastojci” su regulacija ponašanja, pozitivno potkrepljenje itd. Iako je sve modernizirano i humanizirano te se koristimo blažom terminologijom, još uvijek su baza Pavlovljevi eksperimenti u kojima se željeno ponašanje kod pasa dobilo nagrađivanjem keksima i kažnjavanjem strujnim udarom.

To je, mogli bismo reći, staro vino u novim bocama tj. hranjive vrijednosti nisu unaprijeđene.

Moji prigovori ovim metodama su sažeti u sljedećem:

  1. Kada između roditelja i djeteta postavite metodu, ustanovili ste odnos subjekt-objekt gdje je dijete objekt. Znanstvenici kao Daniel N. Stern, Peter Fonagy… zajedno s većinom vodećih neurobiologa i neuropsihologa govore nam da je ova vrsta odnosa daleko od optimalnog kako u pogledu dobrobiti i razvoja djeteta i roditelja, tako i kvalitete njihova odnosa. Više od pedeset godina kliničkog iskustva u obiteljskoj terapiji nam govori isto.
  2. Metode imaju za cilj proizvesti ponašanje kod djeteta koje se od strane roditelja/škole ili drugih odraslih osoba definira kao “dobro”. Prema tome neželjeno ponašanje se može slobodno eliminirati – što je u suprotnosti s 99% naših otkrića u proučavanju i radu s obiteljima s problemima. Naše spoznaje govore da su iznimno uznemirujuća i/ili devijantna ponašanja jednostavno simptom disfunkcionalnog sistema. Cilj odraslih je vrlo sličan onome prije 60 godina: poslušnost i odsustvo sukoba. Glavna je razlika da se umjesto fizičkog i psihološkog zlostavljanja sada koristi moćna manipulacija. Ovaj proces narušava emotivni i egzistencijalni integritet djece.
  3. Iz iskustva znamo da što se više narušava integritet ljudskog bića, to će se ono više prilagođavati zahtjevima i očekivanjima. To znači da su takve metode osuđene na “uspjeh” – upravo kao što je to uspijevalo nasilju generaciju prije.

Za mnoge od ovih metoda tvrdi se da su “temeljene na dokazima”. Kada pogledate studije koje pružaju te dokaze, često ćete shvatiti da su slabe znanstvene kvalitete tj. da su izvedene i napisane od strane “uvjerenih”. Njihov takozvani uspjeh mjeri se na kratkoročnoj osnovi: je li nestalo neželjeno ponašanje djece i jesu li roditelji manje frustrirani? Ja još čekam nezavisnu studiju koja bi se bavila dugoročnim posljedicama na iskustvo kvalitete života, na kvalitetu odnosa (na društvenoj i osobnoj razini) i kvalitetu roditeljstva, kada djeca koja su bila izložena ovim metodama navrše 45 godina života.

Zahtjev za metodama koje se “temelje na dokazima” primarno su političke prirode. Cijelo područje roditeljstva i pedagogije u ovom trenutku je vrlo kaotično tako da su političari (kao i stručnjaci) u iskušenju pronaći podršku i alibi u “znanosti”. “Temeljeno na dokazima” je postalo isto kao i “ispravno” ili “dobro” – bez daljnjih pitanja! Problem s alternativnim pristupima koji su utemeljeni na iskustvu i praktičnim spoznajama međuznanstvene i interdisciplinarne prakse jest da ne mogu biti lako “dokazani” budući da odbijaju proizvoditi pojednostavljene metode.

Mogu razumjeti da roditelji koji se osjećaju izgubljeno i nesigurno traže sigurnost u jednostavnim metodama – u svakom smislu riječi. Također mogu razumjeti zašto je političarima i administraciji puno lakše prihvatiti koncept u kojem im fraza “temeljeno na dokazima” osigurava alibi. Ono što ne mogu razumjeti je da stručnjaci koji znaju ili bi trebali znati bolje, također odobravaju i promiču koncepte koji tek uklanjaju simptome a ne jačaju i razvijaju odnose utemeljene na ljubavi unutar obitelji, kao niti zdrav osobni i društveni razvoj djece. Umjesto toga, djeluju zadovoljni idejom da te metode “djeluju”. Dobro je poznata činjenica da sve takve metode uvijek djeluju ako su provedene s uvjerenjem, dosljedno, duže vrijeme i u relativno izoliranoj okolini. Važno pitanje nije što djeluje. Ključno etičko, stručno i političko pitanje jest kako i zašto to djeluje.
Sljedeći važan prigovor sadašnjem zahtjevu za metodama temeljenim na dokazima je da isključuju cijelo mnoštvo iskustva, znanja i uvida od kojih su mnogi temeljito podržani također znanstvenim studijama i otkrićima. To znači da se njih može smatrati utemeljenim na dokazima, ali ne i metodama.
Uzmimo moj osobni pristup pedagogiji i odgoju djece koji je uspješno izbjegao bilo koji pokušaj da bude kategoriziran i etiketiran (osim prijateljskog prijedloga švedskog kolege da ga se nazove “temeljen na dijalogu”).

Način na koji mi inspiriramo odrasle da budu s djecom i mladima temelji se na malo više od šezdeset godina zajedničkog, više metodičkog iskustva i činjenica otkrivenih u području obiteljske psihologije i psihoterapije s obiteljima, kao i djecom, mladima i odraslima; Sistemske teorije, takozvane Odnosne (relacijske) psihologije (Stern, Fonagy i dr.); završenih i aktualnih internacionalnih, međuznanstvenih, longitudinalnih studija (npr. švicarski pedijatar Remo Largo), neurobiologije i naravno pedagogije, sociologije i socijalne pedagogije.

Kada me pitaju za institucije ili projekte koje upotrebljavaju “Juulovu metodu” ja uvijek ustuknem i dodam: “Ako pronađete ijednu, recite mi. Doći ću i ubiti ih!”. Dva su razloga za ovako grub odgovor.
Prvi je taj što način našeg rada ima mnogo izvora. Ja sam tek onaj koji je sakupio, opisao i posložio kockice. Nisam zaslužio pravo zvati to svojim. Drugi je razlog taj što su temeljne vrijednosti našeg rada u naglašavanju važnosti individualnosti svake odrasle osobe i djeteta i njihovog jedinstvenog odnosa – posljedično mora postojati onoliko “metoda” koliko je ljudi.

Naš rad je temeljen na specifičnim vrijednostima i principima ljudske interakcije što ga lako razlikuje od mnoštva drugih pristupa. U odnosu na temu ovog članka, temeljna vrijednost jest da inzistiramo na viđenju odnosa (osobnog kao i profesionalnog) između djece i odraslih kao odnosa “subjekt-subjekt” za razliku od odnosa “subjekt-objekt”. Da biste primjenili metodu na vašu interakciju s drugim ljudskim bićem, drugu osobu morate gledati kao objekt – i u skladu s našim vrijednostima – druga osoba mora pristati na ulogu objekta. Samo odrasle osobe mogu slobodno pristati na to. Djeca i mladi se moraju pokoriti ovakvoj podjeli uloga što znači da moraju odustati od svog osobnog integriteta i dozvoliti da njihove potrebe i granice budu zanemarene ili povrijeđene. Bez obzira koliko srdačno ili s koliko ljubavi je to učinjeno, to narušava princip ravnopravnog dostojanstva.

U određenim političkim krugovima uvođenje odnosa subjekt-objekt kao metode roditeljstva je shvaćeno kao dio konačne bitke protiv generacije šezdesetosmaša i njihovih vrijednosti. Osobno vjerujem da je to pogrešno shvaćanje. Iako pripadam toj generaciji, nikada se nisam osjećao kao šezdesetosmaš, no ono što ta generacija je ili nije učinila u pogledu promjene vrijednosti u društvu i obitelji primarno je bilo politički motivirano i nije zapravo ukorijenjeno u stručnim ili znanstvenim uvidima ili organiziranim iskustvima. To je na prvom mjestu bio pokret protiv mnogih stvari, a ponajviše protiv svih autoritarnih struktura u društvu i obitelji. U tom procesu demokratske vrijednosti su postale vrlo važne. Djelomično je istina da su one, iako vrlo vrijedne, daleko od dovoljnog za postizanje toga da esencijalni odnosi između odraslih i djece funkcioniraju za obje strane. Isto se može reći o njihovim ograničenjima i vrijednosti kod redefiniranja braka, života u paru ili u pedagogiji i poučavanju.

Sadašnji pokušaj da se pomoću neokonzervativnih političkih metoda zamijene te vrijednosti i da se ismiju neizbježne pogreške i promašaji znače tek ponavljanje istih pogrešaka s različitom filozofijom, umjesto da se izvuku pouke iz ogromnog znanja i iskustva koje se akumuliralo od 1968. Ne trebamo još jedno politički motivirano prepravljanje roditeljstva, ali svakako trebamo trajni razvoj temeljen na iskustvima današnjih roditelja i njihovim dijalogom s različitim grupama stručnjaka. Do danas nitko nema potpun odgovor na najvažnije od svih pitanja: “Kako da mi odrasli prakticiramo vodstvo nad djecom i mladima na način koji ne narušava njihov osobni integritet?”

Želim dodati da se to pitanje postavlja i da još nema odgovora unutar industrije, politika i obrazovanja, pa vas molim da budete strpljivi i da ne iskaljujete svoje frustracije na djecu u obliku pojednostavljenih metoda. Molim vas da prestanete razmišljati primitivno kroz suprotnosti (crno/bijelo) i pomozite nam da stvorimo originalne alternative svemu što ne koristi pojedincima i/ili obiteljima i zajednici bez obzira na to koja ih je generacija izumila.