Pismo roditelja
Poštovani g. Juul,
Imamo kćer koja će uskoro navršiti 4 godine. Naša svakodnevica je iznimno užurbana. Izgleda da smo jedna od onih obitelji koja doživljava ozloglašeni konflikt između radnog i obiteljskog života. Općenito smo mišljenja da su djeci potrebni čvrsti okviri i želimo da se naša kćer naučiti lijepo ponašati za stolom i da lijepo sjedi za vrijeme objeda. Već neko vrijeme to se razvilo u dramu i ona ne želi niti lijepo sjediti, niti normalno jesti. Smatramo da smo jasno izrazili naša očekivanja i puno smo puta objasnili zašto je potrebno naučiti pristojno jesti. Sada smo počeli koristiti ”time-out” metodu (viđenu u emisiji ”Dadilja” na TV-u). Smjestimo je u njezinu sobu i zatvorimo vrata. Nakon nekoliko minuta uđemo u sobu. U početku kada bismo ušli u sobu naša kći bi jako plakala. Sada je tiha i ljuta i pojede svoju hranu preko volje. Smirena je i čini sve kako mi želimo. No mi bismo željeli da se i njeno raspoloženje popravi. Činimo li nešto krivo?
Majini roditelji
Odgovor:
Moj neposredni odgovor na Vaše pitanje je jasno ”DA” pa mi dopustite da to objasnim i da Vam na kraju predložim alternativu. Za početak zamislimo kako letimo helikopterom i gledamo situaciju ”iz zraka”:
Vidimo dvoje velikih i odraslih, odgovornih, inteligentnih i iskusnih ljudi u beznadnoj borbi za vlast protiv jedne sićušne i malene četverogodišnje djevojčice. Pa to je sasvim van proporcija – izvan svih mjerila! Odgoj kao borba za vlast je uvijek loše rješenje, loš način jer sve tri strane gube: roditelji, dijete i ništa manje kvaliteta njihovog odnosa – neovisno o tome tko na kraju postaje pobjednik.
Ponašanje djece uvijek je i ishod njihovog odnosa s roditeljima. Djeca se rađaju s različitim temperamentom, a on je često sličan temperamentu jednog od roditelja.
Temperament djeteta ujedno nosi i različite mogućnosti, odnosno potencijale. Kako će se oni razvijati prvenstveno ovisi o vodstvu roditelja. Drugim riječima – roditelji su odgovorni za taj razvoj.
Kada se u odnosu dogodi konflikt, odgovornost nikada ne snosi samo jedna strana. A kada se konflikt dogodi između odrasle osobe i djeteta, odgovornost je uvijek na odraslima. Zato je nerazumno i neodgovorno kriviti vašu kćer za ove konflikte – a to je upravo ono što činite kada ju šaljete u izolaciju. Vaša poruka je jasna: mi nismo zadovoljni sa situacijom, a za to si kriva ti!
Kada je roditelj frustriran zbog svog odnosa s djetetom, dijete nikada nije krivo za to.
To je odgovornost roditelja – odgovornost prema tome da promjene nešto u svom doprinosu nastaloj situaciji. Svaki put kada dijete okrivljujemo, narušavamo njegov osobni integritet i smanjujemo njegovu životnu vitalnost. Krivnja i sramota su poznati osjećaji koji najviše doprinose samouništenju i ne bi ih trebalo usađivati u djetetovu dušu.
Ja Vam ne želim reći da ste neodgovorni – daleko od toga! Željeti, na primjer, naučiti svoje dijete uljudnom ponašanju za stolom je vrlo odgovorno.
Međutim ozračje unutar obitelj, također kvaliteta odnosa između oca i majke rijetko kad ovisi o tome što činimo, a puno više o tome kako to činimo.
Televizijske emisije kao što je “Dadilja” zanemaruju ovu jako važnu dimenziju i umjesto toga predstavljaju lažnu realnost u kojoj se na prvi pogled sve svodi na odgoj – koji je ispravan, pogrešan ili sasvim nikakav. Propagiraju i prenose pristup koji, gledano na duži rok, ne ispunjava niti rečenicu obećanog.
Svojim ”lošim” ponašanjem Vaša kćer Vam poručuje da nešto s vašim odnosom nije u redu – da se ona tu ne osjeća najbolje. Vaša zadaća je da preispitate sebe zbog čega je to tako. To ne znači da ste bili loši roditelji; to samo znači da ste pogriješili u nekim slučajevima – i to je sasvim u redu, sve dok preuzimate odgovornost i mijenjate svoje ponašanje. Svaki roditelji pogriješi svako toliko ali se naše kompetencije izgrađuju jedino ako učimo na svojim greškama.
Ne poznajem Vašu obitelj i zato ne mogu objasniti što je pošlo krivo. Ali kao što ste naveli – možda imate preopterećenu svakodnevicu i opterećeni ste time kako da sve funkcionira – u toj mjeri da se Vaša kćerka počela osjećati više kao opterećenje nego kao blagoslov Vašem zajedništvu.
Često vidimo takvu vrstu osamljenosti kod današnje djece, a prije ili kasnije to će utjecati i na ljubavni odnos odraslih. Kada usmjerimo svu našu energiju na posao i održavanje obiteljskog života, izgubimo osjećaj da smo vrijedni u životima članova naše obitelji, također i oni gube osjećaj da su vrijedni u našim životima.
Možda Vam kćer upravo to pokušava reći – ”Sada zbilja trebate prestati! Kako bi bilo da se samo ugodno družimo?”
Neovisno o tome što djevojčica pokušava poručiti, predlažem sljedeće: sjednite svi skupa na miru i recite joj: ”Bili smo toliko nesigurni oko toga što da poduzmemo da smo te počeli kažnjavati za nešto za što ti uopće nisi bila odgovorna. Jako nam je žao zbog toga i nećemo to više raditi. Nismo još sasvim sigurni što bismo trebali poduzeti, ali ćemo svakako preuzeti odgovornost za to”.
U medijima često izgleda kao da ”time-out” metoda stvarno pomaže. Često to i može biti kratkoročno rješenje. Ukoliko su odrasli stvarno uporni i dosljedni rezultati možda potraju i duže vrijeme. Uvijek vrijedi pravilo da jači može vršiti pritisak nad slabijim, međutim za to se kasnije plaća visoka cijena. Mnoga djeca nakon toga najčešće vode životnu bitku protiv osjećaja krivnje i srama te niskog osjećaja vlastite vrijednosti i često ostaje loš odnos prema roditeljima. Ovakva vrsta maltretiranja nema veze s odgojem. To se zove dresura koja na djetetovoj duši ostavlja rane koje ne zacjeljuju, iako dijete u drugim situacijama dobiva pohvale.
Korištenje ”time-out” metode može biti odlično rješenje, ali jedino ako ju koristimo zajedno. Kada se konflikt odvija u destruktivnoj slijepoj ulici – u borbi za vlast, možete otići s djetetom u drugu prostoriju i zajedno sjesti i razmisliti o situaciji.
Često se desi, kada odrasli uspiju na kratko zašutjeti, da dijete predloži konstruktivno rješenje.
I za kraj jedno dobro pravilo: ukoliko razmišljate o tome da li nad djetetom koristiti neku metodu onda najprije dobro razmislite da li biste tu metodu primijenili na Vašem partneru ili voljenoj osobi. Ukoliko ste dio odraslog svijeta koji još uvijek ne može priznati da su djeca ljudi i Vaš odgovor na ovu dilemu je NE (ne biste metodu primijenili na odraslima, ali biste ju primijenili na djetetu) onda je to najvjerojatnije loše i za Vaše dijete, kao što bi bilo neugodno i ponižavajuće za odraslu osobu.
Obiteljski objed predstavlja zajedništvo onda kada su svi za stolom dobrodošli upravo takvi kakvi jesu i u skladu s tim kako se u tom trenutku osjećaju. Sasvim je uredu u obitelji graditi kulturu prema kojoj svi poštuju pravila dvoje odraslih ljudi, kao i njihovo shvaćanje što je to zapravo dobro ponašanje za stolom. Ali nije pametno zahtijevati da članovi obitelji stavljaju poklopac na svoje osjećaje ili zabraniti negodovanje prema njihovom zajedničkom odnosu.
Jesper Juul