“Nemogući dvogodišnjaci”

Zbog čega velik broj djece prolazi kroz razdoblje prkosa?
Pitanje je krivo postavljeno. Riječ je o prirodnom procesu razvoja tijekom kojeg dvogodišnje dijete postupno prelazi iz razdoblja potpune ovisnosti o roditeljskoj skrbi u razdoblje neovisne i samostalne osobe. Taj proces osobito je primjetan u razdoblju između druge i treće godine, kao i ponovno tijekom puberteta. No važno je naglasiti da djeca surađuju. Djeca reagiraju prkosom ukoliko roditelji pokušavaju zaustaviti, umiješati se ili na bilo koji drugi način upravljati prirodnim tijekom dječjeg razvoja! Tijekom ovog razdoblja djetetu su potrebni roditelji koji su ih spremni doživjeti, uživati s njima te pružiti im vodstvo.

Zašto poneka djeca ipak ne izražavaju svoj prkos?
Što više roditelji pokušavaju utjecati na dječji razvoj i postavljati granice to je izglednija veća bitka oko preuzimanja moći.

Za koje aspekte razvoja je ovaj period posebno bitan? Je li uopće bitan?
Ovaj period života iznimno je bitan za razvoj novih vještina, samopouzdanja i samosvijesti. Razvoj ličnosti i kvaliteta odnosa između roditelja i djeteta također su uvjetovane prisutnošću navedenog perioda razvoja. Relativno je jednostavno „slomiti” dvogodišnje dijete kako bi se ponašalo lijepo i poslušno, ali takvi postupci nose visoku cijenu koja se očituje pri ulasku u pubertet. „S tobom je sve u najboljem redu, volimo te takvog kakav jesi i uživamo u tvojoj prisutnosti” – važna je poruka koju dijete u tom periodu svog razvoja mora dobiti. Ukoliko ona izostane, posljedice su jasno vidljive u kasnijim fazama razvoja.

Jesu li djevojčice više sklone prkosu od dječaka? Ukoliko jesu, koji su uzroci tome?
Iz mojeg iskustva to je stvar kulture, kao i majčinog stava o tome kako bi se žene i djevojčice morale ponašati.

Koliko dugo traje ovaj period? Ima li nade da on završava do djetetove treće godine?
Otprilike godinu dana traje period u kojem dijete često govori „Pusti me, mogu sam/a!”, kao što i na svaki pokušaj upravljanja njegovim ponašanjem reagira negiranjem. Postoje dva konstruktivna načina kojima roditelji mogu umanjiti učestalost prepirki i konflikata, dok u isto vrijeme pružaju djetetu priliku da razvije maksimalno povjerenje u vodstvo roditelja i drugih odraslih osoba. Kada dijete kaže da nešto može samostalno napraviti, dobar odgovor glasio bi: „Pa to je divno! Slobodno mi reci ako ti pritom zatreba pomoć.” Kada dijete kaže „NE”, potrebno je dati mu minutu – dvije vremena i vidjeti kako se njegovo prvotno negiranje mijenja u potvrdan odgovor. Ukoliko djeci nije dopušteno reći „ne” jedino što im preostaje je baš uvijek se složiti, a time – baš kao i odrasli – gube svoj dignitet.

Mogu li starija braća pozitivno utjecati na dijete koje iskazuje prkos?
Odgovor na ovo pitanje ovisi o kontekstu, odnosno o tome što roditelji smatraju pod pozitivnim utjecajem. Ukoliko je starije dijete „slomljeno” i na umjetan način prisiljeno da se ponaša poslušno, mlađe dijete moglo bi slijediti njegov primjer. Ukoliko, pak, starije dijete slobodno razvija sve svoje kapacitete to može biti inspiracija mlađemu.

Što je roditeljima činiti ukoliko djeca pokazuju izrazito jak prkos?
Primjeri situacija u kojima djeca reagiraju vrlo burno:

Dijete želi nešto što mu nije dopušteno.
Radi se o procesu učenja koje, kao takvo, zahtjeva vrijeme. Odlučnim ali prijateljskim tonom recite mu „ne”. To neće spriječiti zdravo dijete u njegovoj borbi da ipak dobije ono što želi, ali će ga poučiti gdje su osobne granice roditelja, prije nego krene u školu.

Dnevni rituali: oblačenje, mijenjanje pelena, pranje zubi, odlasci na spavanje.
Djeca, kao ni odrasli, ne vole kada se prema njima ophodimo kao prema stvarima. Dajte djetetu priliku da surađuje, u smislu da zajedno odredite kada i kako će se navedeni rituali provoditi. Ponovo naglašavam: koristite pritom odlučni i prijateljski ton – NE budite slatkorječivi i ne koristite isprazne pedagoške izraze!

Dijete želi nešto što pripada drugom djetetu ili braći.
Tu je također riječ o procesu učenja koji može trajati dvije do tri godine, prije nego ga dijete uklopi u svoje funkcioniranje. Budite odlučni, koristite prijateljski ton govora i strpljenje u svojem ophođenju prema djetetu.

Treba li biti razlike između ophođenja prema djetetu u vlastitom domu i na javnim mjestima?
Ne treba, jer u suprotnom dijete gubi povjerenje u svoje roditelje i njegove postupke.

Ponekad roditelji reagiraju previše burno i viknu na svoje dijete. Na koji način da to izbjegnu?
Nema razloga za brigu. Djeci su potrebna stvarna, emocionalna i iracionalna bića, kakvi ljudi i jesu. Recite djetetu da ste pretjerano burno reagirali i preuzmite odgovornost, a zatim: oprostite samome sebi!

Trebaju li se bake i djedovi ophoditi prema unucima na isti način kao i roditelji?
Ne. Kako bi djeca odrasla i pronašla svoje vlastite načine i principe rješavanja raznih situacija potrebno im je da se druže s različitim ljudima i da dožive različite stilove ophođenja prema njima.

Imate li još kakav praktičan savjet roditeljima, vezan uz ovaj period dječjeg razvoja?
Najveći problem ovog perioda negativna su očekivanja roditelja, koja su proizašla iz staromodnih načela psihologije i raznih medija. Suprotno tome, pokušajte gledati na sve veću neovisnost svog djeteta kao na dar – kao na priliku za učenje, a ne kao na problematično razdoblje.